Apoteke biofarm

Edukacije

URINARNE INFEKCIJE

Urinarni sistem čine bubrezi, mokraćovodi (ureter), mokraćna bešika i mokraćna cev (uretra). Osnovna uloga urinarnog sistema je proizvodnja i eliminacija mokraće iz organizma.

Urinarne infekcije nastaju kada mikroorganizmi inficiraju delove urinarnog sistema. Mogu da zahvate gornji urinarni trakt – bubrege i uretere ili donji urinarni trakt-  bešiku, uretru, prostatu i testise kod muškaraca. Najčešće se javljaju kao cistitisi (upala mokraćne bešike) i uretritisi (upala uretre), a ređe se javljaju kao pijelonefritisi- upala bubrega. Urinarne infekcije se češće javljaju kod žena, nego kod muškaraca. Faktori rizika kod oba pola su: dijabetes, oslabljen imuni sistem, bolesti bubrega, prisustvo katetera, trudnoća, uvećana prostata i godine (osobe starije od 65 godina su podložnije urinarnim infekcijama).

Najčešći izazivač urinarnih infekcija je bakterija Ešerihija koli (Escherihia coli). Urinarne infekcije mogu izazvati i Proteus mirabilis, Klebsiella, Enterococus faecalis.

Veoma je važno da se sa lečenjem urinarne infekcije počne na vreme, da se ne bi proširila na bubrege.

Za postavljanje dijagnoze potrebno je uraditi analizu prvog jutarnjeg urina i urinokulturu. Prisustvo bakterija u mokraći bez simtoma nije znak urinarne infekcije. To je asimptomatska bakteriurija i ne zahteva lečenje. Kada bakterije ostanu u bešici i brzo se razmnožavaju dolazi do infekcije. Infekcija je prisutna kada se u mokraći nalazi veliki broj bakterija (100.000 i više u 1ml mokraće).

 

Kako da prepoznate urinarnu infekciju?

Simptomi urinarnih infekcija:

– Bol i peckanje prilikom mokrenja

– Nagon za mokrenjem sa malom količinom mokraće

– Bol u donjem delu stomaka

– Neprijatan miris urina

– Povišena telesna temperatura

– Bol u donjem delu stomaka

– Mučnina i povraćanje

U terapiji urinarnih infekcija se koriste antibiotici, uroantiseptici i čajevi. Antibiotik se bira prema osetljivosti bakterija, na osnovu antibiograma.

U našim apotekama možete pronaći preparat koji je jedinstven na tržištu-Uriroyal.

Uriroyal predstavlja kombinaciju D-manoze i S. Boulardii- singerističko dejstvo na eradikciju E. Coli. D-manoza deluje lokalno, u samoj bešici, tako što se vezuje za E. Coli i bakterija vezana za d-manozu se mokraćom eliminiše iz organizma. Dejstvo D-manoze je 10-50 puta jače od dejstva brusnice. Uriroyal brzo oslobađa od tegoba, deluje nakon 30-60 minuta, ima odličnu podnošljivost, može se primeniti kod dece od 3. godine.

Primenjuje se tako što se sadržaj kesice rastvori u 100 ml vode. Preporučuje se da se uzima uveče, pre spavanja, na prazan stomak u trajanju od 3 do 7 dana.

Kod rekurentnih infekcija primenjuje se 1 kesica dnevno u trajanju od 3 meseca.

U terapiji urinarnih infekcija se koriste i čajevi- uvin čaj, čaj od peršuna, čaj od breze i čaj od brusnice.

 

Prevencija urinarnih infekcija

Kako da sprečite pojavu urinarnih infekcija?

-Potrebno je da unosite što više vode i čajeva, a izbegavate gazirane, kofeinske napitke i alkohol

– Mokrite čim osetite potrebu (zadržavanje urina doprinosi razmnožavanju bakterija)

– Nosite pamučni donji veš

– Održavajte ličnu higijenu (pravilno brisanje nakon toaleta)

– Za prevenciju rekurentnih urinarnih infekcija primenjuju se Uriroyal i preparati na bazi brusnice

HIPERLIPIDEMIJE I DISLIPIDEMIJE

Termin hiperlipidemija se koristi za opisivanje stanja visokog nivoa masti u krvi, što može biti i fiziološko stanje u periodu nakon konzumacije hrane. Patološka hiperlipidemija je rezultat poremećaja metabolizma lipoproteina sa poremećajem proizvodnje, razgradnje ili oba, tj. predstavlja metaboličku bolest kod koje je povišen nivo lipoproteina u krvi i jedan je od važnih faktora za razvoj ateroskleroze ili pankreatitisa.

Termin dislipidemija označava povišene nivoe plazmatskog holesterola i/ili triglicerida, odnosno snižene nivoe HDL holesterola, koje doprinose razvoju ateroskleroze. Uzroci su primarni (genetski) ili sekundarni. Dijagnoza se postavlja merenjem koncentracije holesterola, triglicerida i pojedinih lipoproteina.

Između normalnih i patoloških nivoa lipida nema oštrog ili prirodnog razgraničenja jer je reč o kontinuiranim varijablama. Između nivoa lipida i rizika obolevanja od kardiovaskularnih bolesti postoji linearan odnos, pa se mnogim osobama sa ,,normalnim” nivoima holesterola prognoza poboljšava daljnjim sniženjem. Zbog toga nema numeričke definicije dislipidemije; izraz se odnosi na one nivoe lipida za koje je dokazana korist kod terapijske intervencije.

Lipidi su heterogena grupa supstanci koje imaju ključnu ulogu u fiziološkim procesima. Lipoproteini se sastoje od triglicerida, holesterola (slobodnog i esterifikovanog), fosfolipida i apolipoproteina sa hidrofilnom spoljašnjom grupom i hidrofobnim jezgrom.

Glavni lipoproteini su lipoprotein visoke gustine (High density lipoprotein – HDL), lipoprotein niske gustine (Low density lipoprotein – LDL), lipoprotein veoma niske gustine (Very low density lipoprotein – VLDL) i hilomikroni.

Referentne vrednosti lipida za odrasle

Na vrednosti lipida u krvi utiče čitav niz faktora kao što su: životna dob, pol, način ishrane, konzumiranje alkohola, kofeina i pušenje. Prema preporukama na listama za izdavanje rezultata lipidskog statusa potrebno je da se kao na prikazanoj tabeli obuhvate kategorije poželjnih vrednosti, vrednosti koje su udružene s granično povišenim rizikom i vrednosti udruženih s visokim rizikom za prevremenu aterosklerozu, i to za svaki od određivanih parametara.

Parametar Koncentracija Poželjno Granično
povišen rizik
Visoko
rizično
Ukupni holesterol: mmol/l do 5,20 5,20–6,19 ≥ 6,20
Trigliceridi: mmol/l do 1,70 1,70–2,29 ≥ 2,30
HDL-holesterol: mmol/l ≥ 1,60 1,00–1,60 ≤ 1,00
LDL-holesterol: mmol/l do 3,40 3,40–4,10 ≥ 4,10
„Non“-HDL-holesterol: mmol/l do 3,40 3,40–4,10 ≥ 4,90

Hiperlipidemija se obično odnosi na visoke koncentracije lipida, holesterola i triglicerida u krvi. Visoki nivoi lipoproteina mogu biti uzrokovani prekomernom proizvodnjom, smanjenim katabolizmom ili kombinacijom oba.

Kada se donosi odluka o utvrđivanju lipidnog profila pojedinca, nasumični serumski ukupni holesterol i HDL su najčešće dovoljni. Serumske koncentracije triglicerida se povećavaju nakon uzimanja obroka, te zbog toga, pacijenti ne smeju konzumirati hranu

12–15 h pre nego što se analiza bude vršila. Pacijenti takođe moraju sedeti najmanje 5 min pre uzimanja uzorka krvi. Nivo ukupnog holesterola i HDL nisu pod značajnim uticajem hrane, tako da u slučaju njihovog određivanja nije potrebno vršiti navedenu pripremu.

Primarna hiperlipidemija može biti uzrokovana defektom jednog gena ili češće, poligenom pozadinom pod uticajem faktora životne sredine. Kao sekundarni uzroci hiperlipidemije najčešće su navedeni gojaznost, dijabetes i unos alkohola.

Terapija hiperlipidemija i dislipidemija

Lečenje se sastoji iz nefarmakološke terapije, lečenja ili otklanjanja uzroka koji su sekundarno doveli do dislipidemija i farmakološke terapije.

Nefarmakološka terapija

Ishrana u primarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti

Pacijenti treba da dobiju preporuke za modifikovanje ishrane, fizičke aktivnosti i prestanak pušenja. U ukupnom dnevnom energetskom unosu mastima bi trebalo da se obezbedi 25–35% energije. Smanjenje unosa zasićenih masnih kiselina dovodi do sniženja nivoa LDL holesterola. U ukupnom dnevnom energetskom unosu preporučuje se da zasićene masne kiseline budu zastupljene ispod 10%, a kod intenziviranja dijete ispod 7%. Najvažniji izvori zasićenih masnih kiselina u ishrani su masti životinjskog porekla, masna mesa i masne mesne prerađevine (kobasice, pašteta, viršle i dr.), punomasno mleko i neki mlečni proizvodi.

Smanjenje povećanog unosa holesterola hranom dovodi do snižavanja nivoa LDL holesterola. Dnevni unos holesterola treba da bude ispod 200 mg/dan. Najvažniji izvori holesterola su žumance, iznutrice, riblja ikra, kavijar, buter, punomasno mleko i proizvodi načinjeni od njega, meso i mesne prerađevine, životinjska mast.

Unos ugljenih hidrata u ukupnom energetskom unosu treba da bude do 60%. Uneti u velikim količinama, ugljeni hidrati dovode do porasta nivoa triglicerida i sniženja HDL holesterola, te smanjen unos ugljenih hidrata, pre svega mono- i disaharida, predstavlja ključnu meru u lečenju poremećaja s povećanim stvaranjem triglicerida.

Rastvorljiva vlakna

Smatra se da rastvorljiva vlakna inkapsuliraju hranjive materije i odlažu njihovu apsorpciju. Shodno tome, rastvorljiva vlakna mogu povećati vreme potrebno za prolazak hrane u crevima, što dovodi do sporije apsorpcije hranljivih materija i produženog osećaja sitosti.

Uočeno je da preparati koji sadrže rastvorljiva vlakna, poput ljuske indijske bokvice (Psyllium), smanjuju nivo lipida. Predstavnici rastvorljivih vlakana su β-glukan, ljuska indijske

bokvice i inulini. Rastvorljiva vlakna su prisutnija u integralnim žitaricama (npr. zob, ječam i pšenica), u grašku i pasulju, nekom voću i povrću (jabuke, narandže, šargarepa), semenkama i orašastim plodova (npr. semenke lana i seme indijske bokvice).

β-glukan

β-glukan je linearni polisaharid monomera glukoze sa β (1 → 4) i β (1 → 3) vezama koje sadrže do oko 250 000 jedinica glukoze, koje se nalaze u endospermu žitarica, pre svega ovsa i ječma, a takođe postoje u kvascima, bakterijama i gljivicama. Američka agencija za hranu i lekove (Food and Drug Administration, FDA) i Evropska agencija za sigurnost hrane odobrili su zdravstvene stavove u vezi sa efektom rastvorljivih vlakana na snižavanje holesterola.

Indijska bokvica (Psyllium)

Indijska bokvica je laksativ koji jako bubri, ne apsorbuje se u tankom crevu, ali apsorbuje vodu u crevima, olakšavajući peristaltiku creva. Nalazi se u laksativima, gotovim žitaricama i dodacima ishrani. FDA je odobrila zdravstveni stav da ishrana sa malo zasićenih masti i holesterola koja uključuje 7 g dnevno rastvorljivih vlakana iz indijske bokvice može umanjiti rizik od razvoja srčanih bolesti.

Crveni pirinač

Crveni pirinač snižava nivo holesterola u krvi. Pozitivna svojstva crvenog pirinča su dugo poznata i primenjivala su se još u drevnoj Kini. Dobija se fermentacijom i sadrži 14 monakolina, od kojih je za borbu sa povišenim holesterolom najznačajniji monakolin K.U našim apotekama možete pronaći dodatak ishrani- Hartikol- za održavanje normalnog nivoa holesterola u krvi.

Hartikol je prirodni proizvod, koji osim crvenog pirinča sadrži i ekstrakt lista artičoke za još bolje delovanje. Monakolin K snižava vrednost holesterola u krvi. Efekat se postiže unosom 10 mg monakolina K iz ekstrakta fermentisanog crvenog pirinča.

Prednosti: Prirodan proizvod

Dovoljna je samo jedna kapsula dnevno.

Način primene: 1 kapsulu dnevno uzeti nakon poslednjeg obroka s pola čaše tečnosti.

Fizička aktivnost Svakodnevna fizička aktivnost doprinosi smanjenju masnih naslaga koje se talože na zidovima arterija zahvaljući lošem holesterolu. Potrebno je sa vežbanjem krenuti postepeno u skladu sa opštim stanjem organizma i kondicijom.

Farmakološka terapija Glavne klase lekova kod terapije dislipidemija i hiperlipidemija:

1. Statini

2. Fibrati

3. Anjonske smole

1. Statini

Statini selektivno inhibiraju 3-hidroksi-3-metilglutaril-CoA reduktazu (HMG-CoA reduktaza). To je klučni enzim u sintezi holesterola. Dovode do smanjenja intracelularnog nivoa holesterola. Krajnji efekat je smanjenje ukupnog holesterola, LDL, VLDL i triglicerida, uz porast HDL. Simvastatin je prvi član iz grupe statina koji je plasiran na tržište, a pratili su ga pravastatin, fluvastatin, atorvastatin, cerivastatin i rosuvastatin. Rosuvastatin je najsnažniji od statina po pitanju dokazanog uticaja na morbiditet i mortalitet.

Nelipidska dejstva statina su stabilizacija plaka, inhibicija stvaranja tromba, smanjenje viskoznosti seruma, antiinflamatorni i antioksidativni efekat.

2. Fibrati

Članovi ove grupe uključuju bezafibrate, ciprofibrate, fenofibrate i gemfibrozil. Smatra se da deluju vezivanjem za receptore aktivirane peroksizomom proliferatorom (PPAR) u hepatocitima. To dovodi do promena u ekspresiji gena koji su uključeni u metabolizam lipoproteina.

Fibrati smanjuju trigliceride i u manjoj meri nivo LDL uz povećanje HDL. Fibrati se ne smeju koristiti kao prva linija za smanjenje nivoa lipida, bilo u primarnoj ili sekundarnoj prevenciji. Fibrati se mogu koristiti kao prva linija kod pacijenata sa izolovanom teškom hipertrigliceridemijom.

3. Anjonske smole

Predstavnici su holestiramin i holestipol. Deluju tako što vezuju žučne kiseline u crevima, sprečavaju ponovnu apsorpciju holesterola i stvaraju nerastvorljiv kompleks koji se izlučuje izmetom. Iscrpljivanje žučnih kiselina rezultuje povećanjem sinteze žučne kiseline iz holesterola u jetri. Navedeni proces povećava aktivnost LDL receptora u jetri i uklanja LDL iz krvi. Koriste se u terapiji primarnih hiperholesterolemija, kao dopunska terapija statinima.

HOMEOPATSKI LEKOVI U APOTEKAMA

Homeopatija je terapijska metoda uz pomoć lekova, do kojih se dolazi putem tačnog ispitivanja njihovog dejstva na zdravim osobama, a primenjuju se na osnovu individualnih simptoma pacijenta prema principu sličnosti. Homeopatja je efikasna, blaga i holistička terapija, koja stimuliše i reguliše fiziološke procese potrebne za izlečenje i otklanjanje simptoma tegobe.

Prema izveštaju Svetske zdravstvene organizacije, homeopatija je na drugom mestu u svetu prema broju korisnika. U Srbiji je homeopatija registrovana kao komplementarna grana medicine tek 2006. godine, a prvi homeopatski lekovi su se pojavili u apotekama 2007. godine.

Homeopatski lek, u smislu našeg zakona o lekovima, jeste lek izrađen od proizvoda, supstanci ili jedinjenja koji čine homeopatske supstance u u skladu sa homeopatskim postupkom izrade, po metodama evropske farmakopeje ili farmakopeja važećih u nekoj od zemalja Evropske unije.

Homeopatski lekovi se dobijaju iz biljnog, životinjskog i mineralnog sveta, produkata bolesti (nozode), samih zdravih tkiva organa ili njihovih sekreta i produkata (sarkode) i tzv “nemerljivih“ supstanci (imponderabilija).

Vehikulumi, ili noseća sredstva su supstance koje služe za prenos lekovitih svojstava. Idealni vehikulumi su inertni, nemaju nikakvog homeopatskog dejstva na zdrave osobe što se mora dokazati ispitivanjem i potrebno je da budu stabilni. Ne smeju se rastvarati niti raspadati u alkoholu. Najčešće korišćeni vehikulumi u homeopatiji su destilovana voda, alkohol, glicerin, saharoza i laktoza.

Osnovni preparati za dalju izradu homeopatskih lekova su matične tinkture koje se dobijaju ekstrakcijom odgovarajućeg osnovnog materijala (biljnog, životinjskog ili humanog porekla) sa alkoholno – vodenim miksturama i sama supstanca (kod osnovnih materijala mineralnog ili sintetskog porekla). Ukoliko je osnovni materijal nerastvoran od njega se pravi triturat koji zatim može da se rastvori u odgovarajućem rastvaraču. Potenciranjem (pravljenjem razblaženja različite koncentracije) matičnih tinktura i rastvora dobijaju se tečne potencije koje se mogu primeniti kao takve ili se od njih izrađuju drugi farmaceutski oblici homeopatskih preparata.

Farmaceutsko – tehnološki postupci za izradu homeopatskih lekova suštinski se ne razlikuju od onih kojima se izrađuju alopatski lekovi.

Uloga farmaceuta u homeopatiji je izuzetno bitna, i to od procesa izrade homeopatskog leka pa do izdavanja leka pacijentu tako da je značajno upoznavanje sa osnovnim principima homeopatije i homeopatske farmacije.

Homeopatski lekovi mogu biti monokomponentni, višekomponentni i kompleksni. U našoj zemlji registrovani su kompleksni homeopatski lekovi nemačkog proizvođača Deutsche Homeopatie Union, koji su jedinstvene i proverene kombinacije pojedinačnih homeopatskih aktivnih sastojaka koje su delotvorne u tretmanu pojedinačnih bolesti. Kompleksni DHU lekovi mogu se koristiti u terapiji akutnih stanja kao i u dugoročnoj terapiji hroničnih bolesti. Još jedna od značajnih prednosti homeopatskih lekova je i ta, što ih mogu bezbedno koristiti i trudnice i bebe od prvog dana života.

U našim apotekama se mogu naći DHU lekovi protiv alergijske kijavice, protiv upale grla, za upaljene sinuse, za grčeve kod beba, protiv gripa, za jačanje imuniteta, kod bolnog nicanja zubića, kod dečje hiperaktivnosti…

OSTEOARTRITIS

Osteoartritis je degenerativno oboljenje zglobova. Najčešće zahvata zglobove kuka, zglobove kolena, male zglobove ruku i nogu.

Deli se na:

1. Idiopatski osteoartristis – nastaje zbog starenja zglobnog tkiva, ako su degenerativni procesi intenzivniji od regeneratvnih procesa.

2. Sekundarni osteoartritis – nastaje zbog povrede, hipermobilnosti, upale(reumatoidnog artritisa).

Osteoartristis nastaje kao posledica oštećenja hrskavice zgloba. Hrskavica je tkivo koje prekriva kost u zglobu i ublažava mehaničke udare između dve kosti.Hrskavica umanjuje trenje dok dve kosti klize jedna preko druge. Ona je tanka i tokom života se oštećuje, ali se i neprekidno obnavlja. U srednjem životnom dobu sposobnost obnavljanja hrskavice počinje da slabi, dolazi do poremećaja ravnoteže u naizmeničnom procesu oštećenja i obnavljanja hrskavice. Jedan od glavnih razloga poremećaja ove ravnoteže je pojačano mehaničko opterećenje hrskavice.To se dešava kod profesionalnog bavljenja sportom, obavljanja teških fizičkih poslova kao i kod prekomerne telesne težine zbog tereta koji trpe kolena i kukovi.

Simptomi osteoartritisa

Glavni simptom osteoartitisa je bol. Bol je praćen pojavom otoka na zahvaćenom zglobu. Nakon mirovanja ili spavanja javlja se ukočenost.

Kako da sprečite razvoj osteoartritisa?

Najbolja preventiva za preranu pojavu su pravilno kretanje, rekreativno bavljenje sportom i umeren rad bez preteranog mehaničkog opterećenja zglobova.

Terapija osteoartritisa

U terapiji osteoartritisa primenjuju se:

1. analgetici

2. hondroprotektori

1. Analgetici

Primenjuju se da bi se smanjila bol, u najkraćem mogućem periodu i u najmanjoj efikasnoj dozi. Ako postoje bol i otok, primenjuju se nesteroidni antiinflamatorni lekovi.

2. Hondroprotektori Lekovi iz grupe hondroprotektora su supstance koje doprinose obnavljanju,očuvanju funkcije i održavanju kvaliteta zglobne hrskavice. To su preparati koji u većoj meri sadrže glukozamin-sulfat i hondroitin-sulfat koji su normalni sastojci zdrave hrskavice.Mnogi od ovih preparata sadrže i hijaluronsku kiselinu i kolagen.

U našim apotekama možete pronaći Hyalfit kapsule – revolucionarnu formulu sa najvećom dozom hijaluronske kiseline i kolagena. Brzo i efikasno ublažava bolove, upale i otoke.Potpuno je prirodan i bezbedan preparat koji ne izaziva nuspojave.

Sastav:

Boswellia serrata extract (65% boswellic acid) 130 mg
Chondroitin sulfate 100 mg
Vitamin C (L-Ascorbic acid) 40 mg (50% RDI)
Hyaluronic acid 40 mg
Collagen typa I 8 mg

Karakteristike glavnih komponenata koje ulaze u sastav Hyalfita:

Kolagen Kolagen je protein koji čini 25% svih proteina organizma. Kolagen čini osnovna vlakna vezivnog tkiva zglobova, hrskavice, kostiju, zuba, tetiva, kože, vena. Jako je bitan u njihovom formiranju i omogućava elastičnost kože i krvnih sudova. Kolageni peptidi utiču na ćelije hrskavice i kostiju tako što stimulišu povećanje proizvodnje novog zglobnog kolagena i sprečavaju razgradnju već postojeće strukture hrskavice. Time se poboljšava pokretljivost zglobova.

Boswellia Serrata Boswellia Serrata (tamjanovo drvo) – biljka koja raste u Indiji, a čiji se ekstrakt koristi za ukalnjanje bolova kod osteoartritisa. Ublažava proces upala, pozitivno deluju kod ublažavanja simptoma osteoartritisa, pomaže kod bolova u zgobovima, jutarnje ukočenosti i poboljšava pokretljivost zglobova.

Hondroitin sulfat – Hondroitin sulfat, predstavlja sulfat glukozaminoglikana sačinjenog od naizmeničnih šećera. Obično se nalazi u okviru proteina kao sastavni deo proteoglikana. Hondroitin sulfat je važna strukturna komponeneta hrskavice i mnogo pomaže kod otpornosti na pritisak.

Hijaluronska kiselina – značaj hijaluronske kiseline je u tome što sa drugim komponentama učestvuje u izgradnji hrskavice. Kod hroničnih, upalnih procesa (osteoartritisa), dolazi do razgradnje hijaluronske kiseline i oštećenja hrskavice, a time se smanjuje elastičnost i pokretljivost zglobova. Hijaluronska kiselina se nalazi u vezivnim tkivima,u međućelijskom matriksu, u sinovijalnoj tečnosti (tečnost oko zglobova koja ih obavija i podmazuje). Hijaluronska kiselina ima esencijalnu ulogu u održavanju normalne funkcije zglobova.

Doziranje: 1 kapsula na dan najmanje 10 minuta pre obroka , koristiti u kontinuitetu 2-3 meseca u toku godine.

Ograničenja: Proizvod nije namenjen mlađima od 18 godina , kao ni trudnicama i dojiljama. Mogu ga koristiti oboleli od dijabetesa. Ne postoje sporedni efekti ili interakcije sa poznatim lekovima ili drugim supstancama.

Može se kombinovati sa drugim vitaminskim preparatima.

 

INFEKCIJE URINARNOG TRAKTA (IUT)

-primena biljnih lekovitih preparata (BLP), saveti, samomedikacija i nefarmakološke mere-

Infekcije urinarnog trakta spadaju u najčešće bakterijske infekcije koje pogađaju milione ljudi širom sveta i mada oboljevaju oba pola, one se ipak tradicionalno smatraju bolešću žena. Oko 50% žena će bar jednom u životu imati urinarnu infekciju (UI), a polovina od njih će posle prve epizode imati recidiv UI u roku od 6 meseci. Neadekvatno lečenje dovodi nažalost do porasta broja uropatogena, koji postaju rezistentni na sve veći broj antibiotika i time dolazi do češćih recidiva.

Smatra se da oko 80% vanbolničkih infekcija izaziva bakterija Escherichia coli, a da preostalih 20% infekcija pripada ostalim gram negativnim bakterijama kao što su Klebsiella, Proteus mirabilis, Pseudomonas aeruginosa, Enterococcus faecalis i Staphylococcus saprophyticus. Infekcije koje se steknu u bolničkim uslovima, veoma se teško leče, jer su sojevi bakterija izuzetno otporni na veliki broj antibiotika.

Mokraćna bešika se smatra rezervoarom određenog broja bakterija, koji se nalaze u ravnoteži. Kada se ta ravnoteža naruši iz nekog razloga i preovlada jedan soj bakterija, tad dolazi do infekcije. Recimo E. coli je normalni “stanovnik” gastrointestinalnog trakta. Kada uropatogeni soj ove bakterije iz flore gastrointestinalnog trakta dopre do sluzokože mokraćne bešike i tu se veže za uroepitel, on počne da se razmnožava i tako počinje infekcija. Sve urinarne infekcije, komplikovane i nekomplikovane mogu dovesti u određenim stanjima do najtežeg oblika UI, a to je urosepsa.

Simptomi UI su dizurija što znači bolno, učestalo mokrenje sa osećajem pečenja i žarenja, sa naporom i napinjanjem uz mlaz mokraće koji je slab i isprekidan, sa osećajem neispražnjenosti bešike, lažnim pozivima za mokrenje, suprabubični bol. Ponekad se može pojaviti i malo krvi u mokraći (hematurija manjeg intenziteta) i leukociturija (gnoj u mokraći). To su uglavnom simptomi cistitisa. Kod uretritisa se javlja još i uretralni iscedak, a kod prostatitisa i pijelonefritisa povišena telesna temperatura. Pijelonefritis je praćen i bolom u predelu bubrega, mučninom, povraćenjem, stanjem opšte malaksalosti i pojavom leukocita u krvnoj slici (leukocitoza).

Jedan od razloga što obrađujemo ovu temu je upravo taj, što nam se neretko pacijenti u apotekama obraćaju za pomoć sa simptomima koji karakterišu cistitis, sa željom da im se savetima i lekovima pomogne, a da pri tome ne idu kod lekara. Pacijenti najčešće traže antibiotik koji im je kako kažu prošli put pomogao, a koji je bio prepisan od strane lekara ili lek koji je nekom njihovom prijatelju odlično delovao. U tom slučaju prvo objasnimo da antibiotici imaju režim izdavanja na lekarski recept i da ih ne smemo izdavati bez lekarskog recepta ili izveštaja lekara, a kao drugo ali ne i manje važnije je to da tretiranje UI antibiotikom bez prethodno urađenog pregleda urina i urinokulture je pogrešno, jer bi im time kako to naš narod kaže učinili samo “medveđu uslugu”. Takvom neadekvatnom i nekritičnom upotrebom antibiotika stvara se rezistencija bakterija, jer se i one bore za svoj opstanak, mutiraju, jačaju, neke od njih luče enzime koji razaraju molekuku antibiotika i time čine lek neaktivnim. Na taj način nastaju rezistentni sojevi.

Cistitis je infekcija urinarnog trakta koju karakteriše inflamacija (zapaljenje) mokraćne bešike i mokraćnog kanala. Takođe su češće kod žena i uzročnik je E. colli, a kod seksualno aktivnih žena i Staphylococcus saprophyticus. Predispozicije za akutni cystitis su pol, seksualna aktivnost, ranije infekcije UT, loša lična higijena, razni iritansi i određena sredsva za kontracepciju.
Ako nam se pacijentkinja požali na simptome blagog akutnog cistitisa, potrebno je prvo da ustanovimo da li je odmah treba poslati kod lekara ili bi samomedikacija u naredna dva dana bila opravdana.

Samomedikacija ne bi bila opravdana ako su od simptoma prisutni groznica, mučnina ili povraćanje (to bi značilo da se radi o pijelonefritisu), bol ili osetljivost u predelu prepona, hematurija (pojava krvi u mokraći), vaginalni iscedak (znak uretritisa) i rekurentni cistitis (ponovljena infekcija par puta godišnje ili 2 do 4 nedelje nakon završenog lečenja). Takođe i određene kategorije pacijenata nisu nikada kandidati za samomedikaciju, a to su žene preko 65 godina, muškarci bez obzira na godine, deca ispod 16 godina, pacijenti sa dijabetesom, imunokompromitovani pacijenti (oni koji su pod imunosupresivnom terapijom zbog npr. translantiranog bubrega), trudnice (rizična grupa).

Neuspešena samomedikacija koja je sprovedena samostalno ili uz konsultaciju sa farmaceutom, takođe je razlog da se pacijent pošalje kod lekara ukoliko se simptomi ne povuku ni nakon 2 dana.

Ukoliko se pacijent vrati od lekara u apoteku sa propisanim antibiotikom potrebno je posavetovati ga o pravilnoj primeni odgovarajućeg leka što podrazumeva da strogo vodi računa o vremenu uzimanja, dozi i dužini lečenja. Kod UI povlačenje simptoma nije uvek u korelaciji sa izlečenjem, zato je jako važno primenjivati terapiju dovoljno dugo odnosno onako kako je lekar propisao. S obzirom na to da je urinarna infekcija praćena bolom, pacijentima se može preporučiti primena paracetamola (do 4g/ dnevno). Aspirin treba izbegavati jer stvara kiselu sredinu. Takođe alkalizacija urina primenom recimo natrijum-hidrogenkarbonata (soda bikarbona) može smanjiti osećaj peckanja tokom uriniranja. U tu svrhu potrebno je jednu dozu rastvoriti u čaši vode i primeniti najviše 4 puta dnevno. Pošto je efekat kratkotrajan češće se savetuje promena načina ishrane koja bi obezbedila manju kiselost urina tokom terapije. Alkalizacija urina se ne preporučuje jedino ako su pacijenti na terapiji nitrofurantoinom ili fluorohinolonskim antibioticima. Primenu antibiotika može pratiti i konzumiranje probiotika koji su svoje mesto našli i u profilaksi rekurentnih infekcija kada se koriste 1-2 puta nedeljno.

Za nas kao farmaceute koji rade u apotekama i od kojih se očekuje da savetima pružimo pomoć pacijentima primena biljnih lekovitih preparata zauzima značajno mesto u lečenju UI. Prvo zato što možemo sami da ih preporučimo bez lekarskog recepta i kao drugo, istini za volju, terapija antibioticima pruža brzo očekivane rezultate, međutim zbog frekventne, a često neracionalne i neodgovarajuće upotrebe antibiotika u lečenju UI, bakterije kao što smo već spomenuli razvijaju mehanizme rezistencije. Na taj način u velikoj meri se ograničava spektar njihovog dejstva pa u tim okolnostima primena biljnih preparata ima svoj puni smisao.

Sve biljne droge i preparati biljnih droga koji se koriste u lečenju UI mogu se podeliti na biljne uroantiseptike i biljne diuretike.
Jedan od najpoznatijih i najčešće korišćenih je list planike (Uve-ursi folium) – medveđe grožđe. Koristi se za izradu tradicionalnih biljnih lekova, kao čaj ili deo čajnih mešavina za ublažavanje simptoma nekomplikovanih i blagih rekurentnih infekcija. Ti smptomi su često mokrenje i peckanje tokom uriniranja, nakon što se isključi razlog za upućivanje kod lekara ili gde terapija antibioticima nije nužna. Primenjuje se kao čaj – 3 gr. usitnjene biljne droge sa 200 ml ključale vode. Posle 10-15 min. može se procediti i konzumirati. Za one koje imaju više strpljenja ili slobodnog vremena još bolja opcija je korišćenje macerata (8-10 sati maceracije u hladnoj vodi) čime se ekstrahuje manje tanina, te je zbog toga sam ukus manje opor. Takođe javlja se i manje neželjenih efekata na digestivni trakt kao što su mučnina, povraćanje i bol u stomaku. Pije se 3-4 puta dnevno kao i čaj, a maksimalna dnevna doza je 8 gr. Čaj se može koristiti nedelju dana u kontinuitetu ali ne češće od 5 puta godišnje. Deluje bolje u baznoj sredini zbog čega je poželjno izbegavati namirnice koje povećavaju kiselost urina kao što su šećer, slatkiši, voće i preparati brusnice. Ne preporučuje se primena kod osoba sa oboljenjem bubrega, trudnica, dece i uopšte kod svih gore navedenih kategorija kod kojih je potrebno praćenje od strane lekara.

Biljni diuretici deluju tako što povećavaju protok krvi kroz bubrege i obim glomerularne filtracije čime se povećava količina urina koja dovodi do ispiranja UT. Koriste se kod blagih urinarnih tegoba kao pomoćno sredstvo (adjuvantna terapija) čiji je cilj povećanje zapremine urina radi boljeg ispiranja organa urinarnog trakta. Kod primene ovih biljnih droga potrebno je savetovati pacijenta da unosi veće količine tečnosti. Iz istog razloga kontraindikovana je primena ovih biljnih droga kod stanja pacijenata kod kojih je preporučen smanjen unos tečnosti kao što su bubrežna ili srčana insuficijencija. U ovu grupu biljaka koje se koriste za izradu monokomponentnih ili višekomponentnih čajeva spadaju list breze, herba rastavića, plod kleke, list koprive, koren maslačka, list masline, koren zečijeg trna , peršun, sitnica, vranilova trava.

U poslednje vreme sve se više kod infekcija bakterijom E. coli koristi dijetetski proizvod D- manoza. On je prirodni prosti šećer, epimer glukoze, koji se zbog većeg afiniteta prema bakteriji nego prema uroepitelu vezuje kompetitivno za ćelijski zid bakterije i sprečava njeno vezivanje za unutrašnji zid mokraćne bešike. Time se kompleks D-manoze i bakterije brzo i lako eliminiše iz urinarnog trakta i putem urina izbacuje iz organizma. Koristi se kako kod akutnih stanja tako i kod rekurentnih infekcija ovom bakterijom. Takođe se koristi i u preventivne svrhe. Kod akutne primene dozira se 3 dana na svaka 4 sata, a zatim se doza smanjuje na 2×1 kesicu dnevno. U preventivne svrhe takođe se daje 2×1 dnevno. D- manoza je pokazala dobru efikasnost i odličnu podnošljivost.

Preparati koji sadrže koncentrovani ekstrakt ploda brusnice takođe su poznati po svojim antiseptičkim svojstvima i blagotvornom dejstvu na urinarni trakt. Aktivna supstanca je proantocijanidin (PCA) iz grupe polifenolnih jedinjenja biljnog porekla. Američka crvena brusnica poreklom iz Severne Amerike sadrži proantocijanidin tipa A koji slično D-manozi smanjuje adheziju bakterije E. coli na zidove urinarnog trakta, time što uništava bakterijske resice i smanjuje mogućnost vezivanja bakterije za epitel UT i ona se putem urina eliminiše iz organizma.

Palisept capsule sadrže mešavinu karvakrola i timola iz etarskog ulja origana (vrsta vranilove trave) za koje je odavno potvrđeno antiseptično i antimikrobno delovanje. Preporučuje se kod početnih simptoma upale mokraćnih puteva i kod osoba koje su sklone čestim UI. Dozira se prvih 3 do 5 dana 3×2 caps a zatim se doza u narednih 3 do 5 dana smanjuje na 3×1 kapsulu.
I na kraju možemo posavetovati pacijente kako da primenjuju nefarmakološke mere.

Tokom infekcije preporučuje se unos veće količine tečnosti. Voda ili čaj su tečnosti izbora, dok je kafu, sokove i gazirana pića poželjno izbegavati. Tokom infekcije treba apstinirati ili smanjiti učestalost seksualnih odnosa. Potrebno je voditi računa o higijeni pre i nakon odnosa, izbegavati upotrbu dijafragme, spermicida i kondoma sa spermicidima. Nakon seksualnog odnosa preporučuje se uriniranje; ne odlagati uriniranje jer se tada bakterije duže zadržavaju u bešici i to pogoduje njihovom razmnožavanju. Posle upotrebe toaleta brisati se od napred ka nazad nakon defekacije, izbegavati usko donje rublje, nositi pamučno udobno rublje, izbegavati primenu vaginalnih sapuna, kupki i gelova. Takođe pomaže i ležanje u toploj kupki ili grejanje stomaka u predelu bešike pomoću termofora jer to opušta glatku muskulaturu mokraćnih puteva. Bez obzira da li se radi o pacijentu kome je preporučena samomedikacija ili se vrati od lekara u apoteku sa propisanom terapijom, neophodno je objasniti važnost poštovanja nefarmakoloških mera.

I za kraj, reći ću i uvek ću se sećati toga, kako je jedna doktorka da bi istakla važnost uzimanja što većih količina tečnosti za vreme terapije radi što boljeg ispiranja mokraćne bešike, a samim tim i bakterija, uporedila vrlo slikovito bešiku sa barom i planinskim potokom. Rekla je: “Vidite kako je u bari voda mutna i neprijatnog mirisa, to je zato što u njoj voda stoji kao i u bešici koja se retko prazni, jer se unosi malo tečnosti pa se bakterije razmnožavaju, dok je u planinskom potoku voda čista i bistra jer stalno teče i ispira se”.

ALERGIJE

           

Alergije se zbog svoje velike učestalosti nazivaju epidemijom 21. veka. 

Prema podacima instituta za virusologiju,vakcine i serume, u Srbiji od različitih oblika alergije pati čak 35 odsto stanovništva,a u svetu  25% ukupne svetske populacije boluje od neke alergijske bolesti,pokazala su epidemiološka istraživanja. 

Reč ALERGIJA potiče iz grčkog jezika i znači IZMENJENA REAKTIVNOST ORGANIZMA. 

Naš imuni sistem je zadužen da štiti organizam od štetnih supstanci,tako što stvara antitela koji se bore sa štetnim materijama. 

Alergija,preosetljivost ili atopija predstavlja poremećaj imunog sistema u kojem dolazi do preterane,nekontrolisane reakcije našeg organizma na neku inače neškodljivu materiju iz prirodnog okuženja,a koju imuni sistem prepozna kao štetan agens.Te supstance koje izazivaju alergijsku reakciju, a u suštini nisu štetne (npr.polen, prašina i sl.) nazivaju se ALERGENI. 

Da bi osoba razvila znake alergijske reakcije ona mora imati sklonost ka alergiji (atopijska konstitucija odn. genetska predispozicija) i oslabljen imunološki sistem.Ipak,dokazano je da najveći uticaj imaju spoljni faktori kao što su zagađenje životne sredine pogotovu nečistoće iz vazduha (aerozagađenje), kao i ishrana odn. sve veće konzumiranje industrijske hrane sa visokim sadržajem aditiva i konzervanasa. 

S obzirom da može biti naslednog karaktera,primećeno je da se alergije češće javljaju kod one dece čiji roditelji imaju sklonost ka preosetljivosti. 

Do alergijske reakcije ne dolazi odmah pri prvom kontaktu organizma sa dotičnim antigenom odnosno alergenom.Alergijska reakcija sastoji se iz dve faze. 

PRVA faza je faza SENZIBILIZACIJE kada organizam prvi put dolazi u kontakt sa alergenom.Tada se naš imuni sistem tek upoznaje sa alergenom,obrađuje ga i priprema odbranu.Zbog toga pri prvom kontaktu imunih ćelija sa alergenom ne dolazi još do alergijske reakcije.Tada se samo stvaraju antitela tvz. anafilaktička antitela (IgE).Nakon prve faze senzibilizacije dolazi  

DRUGA faza koja se odvija kada organizam ponovo dođe u kontakt sa istim alergenom.Onda imuni sistem aktivira svoj unapred pripremljen odgovor i izaziva alergijsku reakciju.Antitela stvorena u prvoj fazi sada  povezana sa mastocitima, prepoznaju alergen i iz mastocita počinju da se oslobađaju histamin,citokini i ostali medijatori zapaljenja.Ovi medijatori opet signaliziraju ostalim ćelijama imunog sistema da je neophodna odbrana i time se još više pojačava imuni odgovor. 

HISTAMIN je ključni posrednik u simptomima alergijske reakcije.Njegova povećana koncentracija u organizmu dovodi do konstrikcije glatke muskulature,time do suženja (opstrukcije) disajnih puteva,samim tim do otežanog disanja, a s druge strane izaziva vazodilataciju i povećanu propustljivost krvnih sudova što za posledicu ima nakupljanje tečnosti u tkivima,zbog čega dolazi do stvaranja otoka,svraba,crvenila i bola.Takođe i do hipersekrecije egzokrinih žlezda. 

Reakcija preosetljivosti može biti rana i kasna.Do nje može doći  veoma brzo, odmah ili u prvih nekoliko sati nakon kontakta sa alergenom (recimo kod uboda insektom), a može i nakon oređenog vremena 8 do 12 sati,pa čak i posle nekoliko dana (konzumiranje hrane ili lekova na koje se javlja alergija). 

Alergeni su po hemijskom sastavu proteini i mogu se naći u vazduhu,u hrani,polenu biljaka,grinjama,perju,životinjskim dlakama,plesni i td.Alergija se može razviti i na lekove i ubode insekata. 

Na osnovu načina na koji organizam dolazi u kontakt sa alergenima vrši se njihova podela u osnovne grupe: 

INHALACIONE (od alergena koji se udišu najvažniji su poleni i alergen grinja iz kućne prašine) 

NUTRITIVNE ( kravlje mleko,jaja,kikiriki,pšenično brašno,soja,riba i morski plodovi) 

KONTAKTNE (hemijski i kozmetički preperati,metali) 

SIMPTOMI alergije prevashodno zavise od toga koji je organski sistem zahvaćen, a manifestuju se različitim lokalnim i sistemskim poremećajima.Većina ljudi ima blage do srednje simptome: kijavica, suzenje očiju,pojačana nazalna sekrecija,crvenilo,otok i svrab kože,otežano disanje,promuklost,u težim slučajevima mučnina,povraćanje i malaksalost.Klinička manifestacija i trajanje alergijskih bolesti zavise od vrste i količine alergena odgovornih za njihov nastanak.Kod nekih ljudi koji su bili izloženi odjednom velikim količinama alergena mogu se ispoljiti veoma teški simptomi. 

U slučaju delovanja alergena koji se unose disanjem,logično je-dominiraju simptomi od strane disajnih organa.Simptomi ALERGIJSKOG RINITISA javljaju se sezonski ili mogu biti prisutni cele godine kao kod alergije na kućnu prašinu (grinje).POLENSKA KIJAVICA je alergija disajnih puteva koju izaziva polen,predstavlja sezonsku alergiju i javlja se isključivo u periodu cvetanja biljaka (drveće,trave,korova-ambrozije).Obično počinje u martu i može trajati do kraja oktobra.Najčešće tegobe su opšta iritacija disajnih puteva poput učestalog kijanja,nadražajnog kašlja, pojačane sekrecije iz nosa,svraba i crvenila u predelu nosa,ždrela.Polensku kijavicu neretko prati i ALERGIJSKI KONJUKTIVITIS oboljenje oka koju karakteriše otečenost kapaka sa prekomernim suzenjem,svrabom, crvenilom očiju i preosetljivošću na jaku svetlost.ASTMA je zapaljenska bolest disajnih puteva u plućima i može biti i alergijska.Nju karakterišu napadi gušenja praćeni osećajem sviranja i pištanja u grudima.Kod dece sa čestim opstrukcijama,alergijskim dermatitisom ili laringitisom (koji nisu praćeni ostalim znacima infekcije) a posebno kod onih čiji su roditelji atopičari,uvek treba misliti na moguću alergijsku osnovu bolesti (astme).Alergija na životinjsku dlaku takođe dovodi do respiratornih problema.KOŽNE ALERGIJE najčešće izazivaju hemijski i kozmetički preparati,lekovi (aspirin,sulfonamidi,antibiotici,anestetici),hrana ili ubod insekta.ATOPIJSKI DERMATITIS (EKCEM) se manifestuje svrabom i crvenilom kože sa otokom,plikovima,krasticama i perutanjem, dok KOPRIVNJAČU (URTIKARIJU) karakteriše crveni osip različite veličine i oblika.Kada je u pitanju ALERGIJA NA HRANU ona se češće javlja kod dece nego kod odraslih i to onih sa genetskom predispozicijom (ove osobe češće oboljevaju i od astme). Od simptoma su najčešći:oticanje usana,kapaka,jezika ili drugih delova tela,osip i crvenilo kože,bolovi u stomaku,proliv, mučnina i povraćanje.Alergija na hranu može dovesti i do ANAFILAKTIČKOG ŠOKA kao najtežeg i najopasnijeg oblika alergijske reakcije.Ova reakcija koja može završiti fatalnim ishodom praćena je naglim padom krvnog pritiska.Zbog unošenja velike količine antigena direktno u krvotok,dolazi do oslobađanja histamina iz mastocita i bazofilnih granulocita,njegova koncentracija se naglo povećava a to dovodi do opšteg efekta na krvne sudove.Simptomi anafilaktičkog šoka mogu biti različiti,ali najčešći su svrab i osip veće površine tela,oticanje grla i jezika,teško disanje,mučnina,povraćanje,glavobolja,vrtoglavica ili gubitak svesti.Anafilaktički šok može biti izazvan i alergijskom reakcijom na lek (najčešće penicilin) ili otrov insekta (pčele,ose,stršljena),hemikalije. 

Kod ove reakcije potrebna je brza medicinska intervencija uz hitnu primenu adrenalina,davanje kiseonika,priključenje na infuziju fiziološkog rastvora,primenu antihistaminika i kortikosteroida. 

Alergije se nikada u potpunosti ne mogu izlečiti,ali postoje načini da se drže pod kontrolom.Najbitnije je izbegavanje kontakta sa alergenima.Potrebno je pratiti kalendar cvetanja biljaka i onda tokom najveće koncentracije polena u vazduhu držati prozore i vrata kuće zatvorenim,veš sušiti u zatvorenom prostoru,šetati kada je najmanja koncentracija polena u vazduhu- nakon kiše i u popodnevnim časovima,kada nema vetra.Po ulasku u kuću potrebno je isprati nos slanim rastvorom (fiziološki rastvor ili hipertonični rastvor morske vode),umiti se i istuširati, prati kosu što češče jer polenova zrna koja se zadržavaju i na odeći,koži i kosi mogu dodatno da iritiraju iako niste napolju.Nošene stvari po ulasku u kuću treba odložiti. 

U zavisnosti od težine simptoma lekar može prepisati i lekove koji se koriste u terapiji kao što su antihistaminici,kortikosteroidi ili homeopatski lek.Blagovremena i pravilna upotreba lekova protiv alergijske kijavice može da spreči pojavu simptoma.Jedno od efikasnih,prirodnih rešenja je homeopatski lek Polinol koji ne samo što otklanja simptome alergije,već se može koristiti preventivno da do simptoma alergije ni ne dođe,a mogu ga koristiti deca već od 3 godine,odrasli i stare osobe.U apotekama se mogu nabaviti bez recepta. 

ANTIHISTAMINICI su lekovi koji se vezuju za histaminske H1 receptore i blokiraju ih.To su tvz. antagonisti H1 receptora.Na taj način vezujući se kompetitivnom inhibicijom za histaminske receptore,oni blokiraju efekte oslobođenog histamina, (nedozvoljavajući mu da se veže za receptor) u alerg. reakciji i time ublažavaju simptome alergije. 

Mnogi antagonisti H1 receptora takođe ispoljavaju značajan antimuskarinski efekat,iako je njihov afinitet mnogo manji za muskarinske nego za histaminske receptore.Za slučajeve kada je poželjan selektivni antagonizam prema H1 receptorima bez efekta na CNS (umirujuće,uspavljujuće neželjeno dejstvo) razvijeni su noviji lekovi koji se danas uglavnom i koriste.To su recimo loratadin,desloratadin,cetirizin.Doziraju se jednom dnevno,uveče,jer  za 8-10 sati postižu max. koncentraciju u plazmi, zato što se smatra da će pacijent u toku dana biti u najvećem kontaktu sa alergenom. 

KORTIKOSTEROIDI smanjuju imunološki odgovor,dramatično smanjuju procese zapaljenja, alergije i imunološke reakcije i time znatno ublažavaju simptome,ali neophodno ih je koristiti isključivo po uputstvu lekara. 

Danas postoje i preparati u obliku sprejeva i kapi koji se kod polenske kijavice ili alergijskog konjuktivita lokalno mogu koristiti aplikovanjem rastvora u nos (sprej) ili u oči (kapi).To su npr. Allergodil sprej za nos i Allergodil kapi za oči, ili Marisol sprej sa ectoinom. 

Pored ovih preparata za kožne alergije za topikalnu primenu postoje kreme i masti koje sadrže kao aktivnu supstancu antihistaminike ili kortikosteroide. 

Nije redak slučaj da neko dobije alergiju,a da ne zna od čega je. Tada se često preispitujemo šta smo to pre par dana pojeli ili popili, da li smo uzeli neki lek,ne bi li eventualno otkrili od čega je alergija nastala. Uzrok alergije je veoma važno otkriti,kao prvo da bi u buduće izbegavali tu supstancu koja je izazvala alergiju i kao drugo da bi je uspešno sanirali.Za to postoje razne alergološke kožne probe (ALERGO TESTOVI) koje predstavljaju brz i jednostavan način da se utvrdi na šta je čovek alergičan odn. koji je to alergen koji izaziva alergijsku reakciju kod pacijenta. 

Za neke alergije danas su dostupne nove metode lečenja, to je IMUNOTERAPIJA koja ima za cilj razvijanje tolerancije na alergen.Naziva se još HIPOSENZIBILZACIJA ili DESENZIBILIZACIJA,a zasniva se na postupnoj primeni sve veće količine alergena kako bi imunološki sistem izgradio toleranciju na alergen. 

DIABETES MELLITUS

           

Diabetes mellitus (šećerna bolest) je hronična metabolička bolest  koja je uzrokovana nemogućnošću pankreasa da luči dovoljno insulina ili da iskoriti postojeći insulin što dovodi do HIPERGLIKEMIJE (povišenog nivoa glukoze u krvi).Takođe diabetes je stanje hronične hiperglikemije koja dovodi do poremećaja metabolizma ugljenih hidrata, proteina i masti a bolest karakterišu akutne i hronične metaboličke komplikacije na krvnim sudovima, nervima i bazalnim membranama različitih tkiva. Nastaje zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka insulina, insulinske rezistencije, povećanja stvaranja glukoze ili prekomernog dejstva hormona sa suprotnim dejstvom od insulina.

 

Tipovi Diabetes mellitus-a

  • Diabetes mellitus Tip 1 (juvenilni Diabetes)- bolest koja se javlja pre trideste godine života i predstavlja potpuni nedostatak β- ćelija pankreasa zbog razgradnje istih a koje se javlja kao posledica autoimunog (organizam napada sopstvene ćelije) ili virusnog oboljenja pa se insulin  uopše ne stvara. Zbog nedostatka insulina glukoza (hrana kojom se hrane ćelije)  ne može biti uvučena u ćelije pa glukoza ostaje u krvi (povećan nivo glukoze u krvi –hiperglikemija) a ćelije ,,gladuju”  pa organizam počinje da razgrađuje masti i proteine pokušavajući da stvori glukozu. Bolesnici sa tipom 1 bolesti obilno mokre (poliurija), imaju povećan osećaj žeđi (polidipsija), kao i pojačan apetit (polifagija) te brzo mršave. Javlja se , takođe, progresivni umor, smanjuje se opšti imunitet organizma, može biti prisutan i ekcem na koži
  • Diabetes mellitus Tip 2-bolest koja pretežno nastaje kod starijih osoba.Kod većine ljudi obolelih od Diabetes mellitusa Tipa 2 prethodi duga upotreba obilnih količina hrane koja je bogata ugljenim hidratima usled čega dolazi do hiperglikemije. Velika količina glukoze u krvi izaziva lučenje velikih količina insulina pa se javlja hiperinsulinemija. Velika količina insulin u krvi tera ćelije preko svojih receptora da ,,uvuče” glukozu u ćelije pri čemu dolazi do smanjenja broja receptora i onda vremenom pankres počinje da smanjuje sintezu insulin i β ćelije počinu da propadaju a aktivnost pankreasa se smanjuje. Zbog smanjnja aktivnosti pankreasa Diabetes mellitus tip 2 može da pređe u Diabetes mellitus tip 1. Diabetes mellitus tip 2 je asimptomatska bolest koja  se često otkrije slučajno pri laboratorijskoj dijagnostici zbog drugih bolesti.
  • Gestacijski Diabetes mellitus-javlja se u toku trudnoće ali se nakon nje i povlači
  • Diabetes mellitus izazvana lekovima – hiperglikemici i kod duge upotrebe kortikosteroida

Kod  Diabetes mellitusa tip 1 i tip 2 javljaju se komplikacije koje nastaju kao posledica promena na krvnim sudovima

-nefropatije

-retinopatije

-mikrovaskularne komplikacije

-periferna vaskularna bolest

-neuropatije

-hipertenzija

-dislipidemija

 

Dijagnostika:

Dijagnoza se uspostavlja merenjem nivoa glukoze u krvi nataše tj. na prazan stomak.

Određivanjem glukoze natašte kao rezultat možemo dobiti sledeće vrednosti:

  1. glukoza natašte ispod 6.1 mmol/l predstavlja uredan nalaz
  2. glukoza natašte između 6.1 i 7.0 govorimo o poremećenom podnošenju glukoze natašte
  3. glukoza natašte iznad 7.0 ukazuje na  šećernu bolest

 

Za dijagnostiku Diabetes mellitusa koristimo i OGTT (test na toleranciju glukoze)

 

OGTT je test poremećenog podnošenja glukoze i on definiše vrednost glukoze dva sata nakon opterećenja sa 75g glukoze. Normalna vrednost iznosi od 7.8 do 11.1mmol/l.

 

Lečenje:

Lečenje se prvo zasniva na promeni životnih navika što podrazumeva promenu načina ishrane , povećanje fizičke aktivnosti i ukoliko ništa od navedenog ne pokaže efekat uvodi se medikamentozna terapija.

Lečenje pravilnom ishranom

Savetuje se da se ishrana osobe sa šećernom bolešću sastoji od: 15-20% proteina 20-30% masnoća i 55-60% ugljenih hidrata.

Temeljni principi u lečenju pravilnom ishranom:

-ishrana mora da bude tako sastavljena da nadoknadi dnevne potrebe energije prema uzrastu, polu, aktivnostima, visini i telesnoj težini. Posebno je važno prilagoditi ukupnu dnevnu količinu energije onoj potrebnoj za vrstu rada koji osoba obavlja.

-ishrana treba da sadrži odnos ugljenih hidrata, masti i proteina s obzirom na njihovu količinu i vrstu

-ukupnu dnevnu količinu prehrambenih materija je potrebno podeliti na veći broj manjih obroka i međuobroka (5 do 6 tokom 24h)

-alkohol je potrebno isključiti iz jelovnika, kao i koncentrisane ugljenehidrate

 

Lečenje fizičkom aktivnošću:

-mora se sprovoditi na nivou dnevne aktivnosti

-pre početka veće fizičke aktivnosti je potrebno jesti da bi se izbegla hipoglikemija

 

Lečenje lekovima:

Oralni lekovi iz grupe bigvanida (metformin) u odgovarajućoj dozi smanjuju apetit, usporavaju transport glukoze kroz creva, smanjuju glukoneogenezu, podstiču glikolizu  pojačavaju utilizaciju glukoze u mišićima. Oralna terapija  najčešće se koristi kod Diabetes mellitusa tipa  2.

 

Lečenje insulinom:

Insulin se mora primeniti:

 

  1. kod osoba sa tipom 1 diabetes mellitusa , što znači da je došlo do prestanka sekrecije insulina iz beta ćelija pankreasa
  2. kod osoba sa diabetes mellitusom kod kojih se nije uspela postići zadovoljavajuća regulacija nivoa glukoze u krvi uz primenu dijete, fizičke aktivnosti uz dodatak oralnih lekova
  3. kod osoba sa diabetes mellitusom kod kojih je potrebno privremeno lečenje diabetes za vreme težih infekcija ili hirurškog zahvata iako su pre toga lečeni oralnim lekovima
  4. u hitnim stanjima: ketoacidozi, hiperosmolarnoj komi, acidozi mlečnom kiselinom

Danas se humani insulin proizvodi genetičkim inženjeringom. Posebno su važna tri svojstva delovanja insulina: – vreme početka delovanja – vreme maksimalnog delovanja – vreme završetka delovanja. Pa tako insulin delimo na:

Ultrakratkodelujući insulin

-Novorapid (FlexPen, Penfil)

Kratkodelujući insulin

-Actrapid HM

-Humulin R

Srednjedugodelujući insulin

-Insulatard HM

-Humulin N

Insulin sa dvofaznim delovanjem

-Mixtard 10…50HM

-Humulin M3

Insulinski analozi sa dvofaznim delovanjem

-NovoMix 30 (FlexPen , Penfill)

-Humalog Mix 25…30

Dugodelujući insulin

-Ultratard humani insulin

-Glargin

-Detemir

 

Osobe obolele od Diabetes mellitusa trebalo bi da se  upoznaju sa svojom  bolešću,da razumeju  njene moguće komplikacije i način njihovog sprečavanja odnosno lečenja.Pa je tako potrebna:

– Pojedinačna edukacija  između lekara i osobe sa šećernom bolešću, čime se postiže dobra dvosmerna komunikacija i brzo usvajanje znanja i veština

– Edukacija u grupi koja se zasniva na zdravstveno vaspitnom i terapijskom procesu. Rad sa velikom grupom koja obuhvata i predavanja

– Masovni mediji

– Motivacija pacijenata gde je jedan od načina motivacije za sprovođenje trajne kontrole bolesti  nastavak edukacije u udruženjima obolelih od šećerne bolesti

 

Za kontrolu šećerne bolesti i prevenciju pojave komplikacija potrebno je samopraćenje glukoze u krvi i suplementacija .

 

Samopraćenje glukoze u krvi

Svakodnevno samopraćenje glikemije samo meračima je potrebno kod svih osoba sa šećernom bolešću a posebno kod onih koji su zavisni od preparata insulina, trudnica, pacijenata sa nestabilnim oblikom šećerne bolesti sa čestim hipoglikemijama posebno tokom noći ili uz razvijene hronične komplikacije. Svi bolesnici lečeni insulinom moraju sprovoditi svakodnevno samopraćenje gliukoze u krvi, sa tim da je minimalni pristup određivanje profila glukoze u krvi tokom 8 dana. –to znači da osoba sa šećernom bolešću određivanjem glukoze u krvi jedanput dnevno tokom 8 dana postigne profil glukoze u krvi od osam merenja. Kod osoba koje se leče intenziviranim lečenje od 4 do 5 doza insulina dnevno se preporučuje merenje glukoze u krvi pre svake primene insulina, svakodnevno. Prema dobijenim vrednostima glukoze u krvi, planiranoj fizičkoj aktivnosti i planiranoj ishrani potrebno je prilagoditi predviđenu dozu insulina.

 

 Suplementacija u dijabetesu

Suplementacija je podrška prevenciji i očuvanju zdravlja.U suplemente spadaju vitamini, minerali, enzimi, lekovite biljke, amino kiseline.

U suplemente koji čine podršku prevenciji dijabetesa  spadaju:

Hrom– mineral, koji spada u mikroelemente i koji stimuliše aktivnost enzima koji učestvuju u metabolizmu ugljenih hidrata, masti, holesterola i proteina,uloga hroma je u poboljšanju dejstva insulina (povećava se broj i osetljivost insulinskih receptora) i održava normalan nivoa šećera u krvi, takođe hrom povećava nivo HDL (dobrog) holesterola a smanjuje nivo ukupnog holesterola i triglicerida u krvi smanjujući rizik od kardiovaskularnih bolesti

Magnezijum-mineral koji omogućava optimalnu funkciju nervnih ćelija i poboljšava proizvodnju insulina u Diabetes mellitus-u Tipa 2

Cink-mineral koji se uključuje u sintezu, sekreciju i iskorišćavanje insulina a takođe ima i preventivnu ulogu u sprečavanju propadanja ß-ćelija pankreasa

Vitamini B kompleksa– vitamin ove grupe smanjuju oštećenje perifernih nerava i na taj način sprečavaju pojavu  dijabetesne polineuropatije

Alfa lipoinska kiselina-enzim koji se nalazi u mitohondrijama i deluje tako što ubrzava metabolizam glukoze i prevenira nastanak dijabetesne neuropatije

Cimet– biljka koja u sebi sadži jedinjena koja povećavaju osetljivost tkiva na dejstvo insulina i povećavaju pretvaranje glukoze u energiju

Žen-šen– biljka koja smanjuje apsorpciju šećera u jetrenoj cirkulaciji, poboljšava transport glukoze i povećava proizvodnju insulina i broj insulinskih receptora.

BRONHIJALNA ASTMA

Bronhijalna astma je dugotrajna, hronična inflamacijska (zapaljenska) bolest pluća koja se ispoljava u ponovljenim epizodama reverzibilne opstrukcije (suženja) disajnih puteva, a to se manifestuje u napadima gušenja sa sviranjem u grudima, uz kašalj i iskašljavanje oskudnog, žilavog i lepljivog ispljuvka.

Reč “astma” je grčkog porekla i znači dahtanje. Bila je poznata još u starom veku i prvi opisi oboljenja nalaze se u rukopisima Hipokrata (460-370 god.) pre nove ere. Pre pola veka bila je retka bolest. Danas 1 milijarda ljudi u svetu boluje od ove bolesti, a od toga preko 60 miliona je obolelih u Evropi.

Astma bronhiale može započeti u svako životno doba, ali češće se javlja u starosti do 16 god. To je bolest dugog toka, traje decenijama i ima dobru prognozu kod većine bolesnika, pretežno kod onih kod kojih je počela pre puberteta. U oko 30% obolelih ona je teška od samog početka, uglavnom kod osoba kod kojih je počela u starije životno doba, a najteži oblici astme sa smrtnim ishodom opisuju se samo u 1-3 % svih obolelih.

Doskora se verovalo da su simptomi astme (napadi gušenja, kašalj itd.) isključiva posledica preosetljivosti (senzibilizacije) na materije iz spoljne sredine. Danas se zna da kod osoba sa astmom postoji osnovni poremećaj koji se odnosi na pojačanu iritabilnost respiratornog stabla i da se na to mogu, ali i ne moraju nadovezati reakcije osetljivosti. Promene se dešavaju u svim disajnim cevima-bronhijama, ali su najispoljenije u sitnim disajnim cevima-bronhiolama promera do 2 mm.  Kod bolesnika sa astmom postoji povećana razdražljivost, hiperreaktivnost disajnih puteva i ona varira od slučaja do slučaja.

Najčešći uzročnici senzibilizacije disajnih puteva su štetni činioci iz spoljašnje sredine-inhalacioni alergeni (polenov prah, kućna prašina, životinjske dlake), a mnogo ređe nutritivni alergeni ( riba, jaja, orasi) ili lekovi (aspirin, penicilin i dr.).

Postoji više kliničkih oblika bronh. astme, to su: alergijska, intrinsic (autonomna) naporom i analgeticima izazvana, emocionalna i infektivna.

ALERGIJSKA se ispoljava u dva oblika : kao atopijska i neatopijska bronh. astma.

Atopijska ili genetski uslovljena  ispoljava se kod osoba sa atopijskom konstitucijom ( osobe sklone alergijama). Kod ovog oblika već u detinjstvu se razvija senzibilizacija anafilaktičkog tipa. Ako se kod dece čiji su roditelji atopičari javljaju česte opstrukcije (sužavanje disajnih puteva) 3 puta u roku od 6 meseci onda se tu s pravom može sumnjati da u osnovi postoji astma.

Neatopijska  alergijska bronh. astma nije urođena i obično se razvija kao profesionalna bolest zbog senzibilizacije na alergene sa radnog mesta, bilo da su oni životinjskog ili biljnog porekla, hemijske materije, organske ili neorganske prirode.

Kod AUTONOMNE bronh. astme napadi gušenja nastaju na delovanje iritirajućih materija iz vazduha, parfema, duvanskog dima, izduvnih gasova i uglavnom prestaju sa prestankom delovanja ovih materija.

Bronh. astma  IZAZVANA NAPOROM razvija se posle napora koji je bio jak, neprekidan i trajao je najmanje od 5 do 10 min.

EMOCIJONALNA se razvija za vreme jakih emocija-stres, ljutnja, srah.

INFEKTIVNU izazivaju virusi i bakterije, a ANALGETICIMA izazvana bronh. astma se još zove i aspirinska astma, jer se ispoljava napadima gušenja posle uzimanja analgetika ( aspirin, paracetamol).

Osnovna karakteristika asmatskog napada je smanjen protok vazduha kroz disajne puteve ( traheobronhialno stablo). U normalnim uslovima pri mirnom disanju ekspirium ( izdisaj) je potpuno pasivan proces, dok se u slučaju opstrukcije protoka vazduha ( astm. napad) moraju aktivirati respiratorni mišići ( ekspiratorni) koji potpomažu izdisaj da bi se obezbedila adekvatna ventilacija pluća. Ukoliko je suženje respiratornih puteva više ispoljeno i pomoć resp. mišića je utoliko veća.

Simptomi bronh. astme  u velikoj meri variraju. Od blagih oblika sa napadima gušenja kratkog trajanja i dugim vremenskim intervalima bez napada, do onih najtežih u kojima postoji skoro stalno gušenje sa sviranjem u grudima i kratkotrajnim periodima ublaženih simptoma. Asmatski napadi se mogu javiti u svako doba dana ili noći mada su češći noću i u zoru, a napadi gušenja mogu trajati od nekoliko minuta do više časova ili dana. U mirnoj fazi kada je bolesnik bez napada, oseća se kao potpuno zdrava osoba. Gradacija astm. napada ide sledećim tokom: u blagim napadima bolesnik oseća da ga nešto steže, uz teskobu u grudima i ima nadražaj na suvi kašalj. Ukoliko se napad ne zaustavi lekovima gušenje postaje veće, bolesnik oseća sviranje u grudima i otvara prozor da bi došao do vazduha. U daljem toku napada, ako mu se ne pomogne  gušenje postaje još teže, diše uz sve veći napor i postaje cijanotičan ( jer nema dovoljno kiseonika). Na cijanozu se nadovezuju komplikacije sa srcem-tahikardija (ubrzan rad srca), bol u predelu srca, malaksalost, hipotenzija (pad krvnog pritiska), aritmija i na kraju prestanak rada srca. Početak napada prati suv neproduktivan kašalj, a na kraju napada bolesnik iskašljava malu količinu lepljivog sekreta.

Za postavljanje dijagnoze bronh. astme i određivanje njenog oblika važan je razgovor sa pacijentom (uzimanje anamneze), da bi se moglo zaključiti pod kojim okolnostima nastaju napadi. Posebna pažnja se obraća na to, kada je bolest počela, da li su simptomi prisutni još od detinjstva, da li postoji alergija, ima li obolelih od astme u porodici, da li je emocijonalni stres ili uzimanje analgetika prethodilo napadu i td. Posle toga pristupa se pregledu slušalicama, pravi se snimak pluća i vrše druga ispitivanja i testovi kao što su : određivanje vrednosti IgE imunoglobulina koje su 60% povećane u alergijskim, a samo 5% u nealergijskim oblicima astme. Za potvrdu prisustva anti-tela koriste se kožne-alergološke probe i provokativni bronhialni testovi. Takođe se vrše spirometrijska ispitivanja kako bi se definisao stepen suženja disajnih puteva. Od spirometrijskih testova najvažniji su vitalni kapacitet (VC) i merenje vršnog protoka kojima se određuju otpori u sitnim disajnim cevima. Kao dopunska dijagnostika za procenu težine astm. napada koriste se gazimetrijska testiranja iz arterijske krvi : parcijalni pritisak kiseonika (O2)  i ugljen-dioksida (CO2) i pH krvi. Na osnovu ovih nalaza razlikuju se klinički stadijumi bronh. astme što ima veliki značaj za određivanje terapije i procenu da li je pacijentu potrebna hospitalizacija.

LEČENJE-Simptomi  bronh. astme se mogu smirivati spontano ili uz upotrebu adekvatnih lekova. Lečenje zavisi od oblika i kliničkog stadijuma astme. Zbog toga se lečenje bolesnika deli na : 1. Lečenje asmatičnih napada

  1. Preventivne mere koje imaju za cilj da spreče                                                                                                                           pojavu asmatilčnih napada
  2. Za lečenje astmatičnih napada koriste se bronhodilatatori, glikokortikoidi, antihistaminici, ekspetoransi i savremeni lekovi poput Singulara.

Bronhodilatatori imaju za cilj da opuste glatku muskulaturu bronhija i bronhiola i smanje lučenje mukusa (sekreta) čime bi se disanji putevi učinili prohodnijim. Tu spadaju terbutalin, orciprenalin, salbutamol (ventolin) koji se koristi u obliku tableta, sirupa, rastvora za inhalaciju i aerosola (pumpica), teofilin (aminofilin) takodje u obliku tableta ili u vidu intravenskih infuzija i adrenalin koji se koristi samo u uslovima najveće hitnosti.

Glikokortikoidi su vrlo korisni za lečenje bolesnika sa bronh. astmom jer ispoljavaju antiinflamatorni efekat. Upotrebljavaju se u obliku aerosola-Becotide, u tabletama pronisona i u intravenskoj primeni hidrokortizona.

Antihistaminici stabilizuju membranu mast ćelija (mastocita) i na taj način sprečavaju alergijsku reakciju u slučaju kontakta sa alergenom. Iz ove grupe lekova danas se koriste savremeni antihistaminici bez neželjenih dejstava na CNS kao što su loratadin, desloratadin, cetirizin.

Montelukast (Singular) je savremen lek koji se koristi za lečenje astme uglavnom kod dece i to uzrasta od 2 do punih 6 godina. On sprečava pojavu simptoma astme tokom dana ili noći tako što blokira receptore za leukotrijene neutrališući na taj način dejstvo ovih supstanci, koje inače izazivaju suženje i otok disajnih puteva u plućima. Montelukast se daje kao dodatna terapija u kontroli astme kod pacijenata kod kojih se adekvatna kontrola bolesti ne može postići lekovima koje već uzimaju. Takođe se može koristiti kao alternativna terapija inhalacionim korti kosteroidima, ali nije namenjen za lečenje akutnih napada astme. Dozira se u obliku tableta za žvakanje od 4 mg 1 sat pre ili 2 sata posle obroka.

  1. U prevenciji astmatičnih napada pored izolacije koriste se imuno terapija, fizikalna terapija i klimatsko lečenje.

U uslovima velike urbanizacije i zagađenosti spoljne sredine prevencija bronh. astme ima sve veći značaj.

Izolacija je korisna za sve oblike astme i primenjuje se samo kao privremena mera. Za lečenje bolesnika kod kojih u osnovi astme postoji atopiska konstitucija (sklonost ka alergijama) rade se alergološke probe odnosno hiposenzibilizacija sa rastućim dozama rastvora alergena i koje imaju za cilj korekciju imuno aparata.

Fizikalna terapija je korisna za jačanje otpornosti disajnih puteva vežbama disanja i korekcijom držanja tela. Slično dejstvo ima i

Klimatsko lečenje na moru ili u planini gde se izolacijom i boravkom u nezagađenoj sredini obezbeđuje rekreacija sa jačanjem opštih odbramdbenih snaga organizma.

Vremenske prilike imaju značajan uticaj na obolele od astme. Velike temperaturne razlike od 15-20 °C  u toku jednog dana, hladno i vlažno vreme, udisanje hladnog vazduha i magla naglo pogoršavaju stanje asmatičara.

Primena lekova u vidu aerosola ili pumpica i inhalacija predstavljaju prvi i najdelotvorniji način lečenja i prevencije bronh. astme, jer na ovaj način lek dolazi u najdirektniji kontakt sa tkivom bronhija. Koriste se dve vrste pumpica. Jedna je tzv. zaštitna koja mora da se koristi redovno i tako leči zapaljenski proces u bronhialnom stablu. Druga vrsta pumpica deluje direktno u toku napada gušenja (bronhodilatator) opuštajući grč-spazam bronhija.

Poslednjih godina često se primenjuju i lekovi u vidu aerosola koji predstavljaju kombinaciju ove dve vrste lekova tj. pumpica.

 Uz ovakve savremene lekove astma se može uspešno držati pod kontrolom, a oboleli mogu živeti tako reći normalan život kao da bolesti i nema.

INFEKCIJA HELIKO BAKTERIJOM

Bakterija Helicobacter pylori otkrivena je početkom osamdesetih godina dvadesetog veka, a dvojica naučnika zaslužnih za njeno otkriće nagrađeni su Nobelovom nagradom 2005. godine.Bakterijom je zaražen veliki procenat svetske populacije (50-70%).Zaraženost je manja u razvijenim zemljama sveta(20-30%), dok u nekim krajevima sveta, naročito u Aziji, stopa zaraženih je i do 70%.Srbija je zemlja sa izrazito visokom prevalencom, među najvišim u Evropi, oko 50%.

Zarazimo se najčešće u detinjstvu, putem pljuvačke ili feko-oralnim putem prljavim rukama, zaraza se lako prenosi, i često se sreće kod svih članova jedne porodice.Bakterija uspeva da preživi u jako kiseloj sredini želuca zahvaljujući omotaču koji poseduje,sposobna je da živi u vrlo tankom sloju sluzi koja prekriva želudac i vrlo je pokretna i može da menja ph želuca. Zbog toga je u stanju da godinama, pa i decenijama opstane u želucu.Naš organizam ne može sam da se izbori sa ovom bakterijom,nema spontanog izlečenja.

Najveći broj zaraženih,njih 90% , nema nikakve simptome, a kada se jave, onda su nespecifični-gorušica,nadimanje,mučnina,bolovi u želucu,ponekad proliv,brz osećaj sitosti,loš zadah,meteorizam.Svi koji imaju navedene simptome duže od mesec dana trebalo bi da se testiraju.Pojavu simptoma provocira pušenje,preterana količina lekova,neadekvatna ishrana,jer se heliko bakterija lakše razmnožava na već oštećenoj sluznici.

Infekciju heliko bakterijom je neophodno lečiti jer ona dovodi do pojave gastritisa,čira na dvanaestopalačnom crevu i želucu, a kod malog broja zaraženih (1-3%)uzrokuje karcinom želuca.Dokazano je da 95% pacijenata sa čirom na dvanaestopalačnom crevu  i 80% sa čirom želuca imaju infekciju heliko bakterijom.Rizik je veći ukoliko infekcija traje duže od deset godina.Za postavljanje dijagnoze koriste se invazivni i neinvazivni testovi. Invazivni je endoskopski test-uradi se gastroskopija,tom prilikom se uradi biopsija i u uzetom uzorku se proveri prisustvo heliko bakterije, što je i najprecizniji postupak.

Neinvazivni testovi su: pregled stolice na prisustvo antigena, ureaza izdisajni test i pregled krvi(serološki).Prva dva se u praksi najviše primenjuju, jer su pouzdani , specifični i osetljivi, dok se test iz krvi može koristiti za dokazivanje prisustva infekcije, ali nikako za procenu da li je infekcija izlečena, jer su antitela , koja ovaj test detektuje, još dugo prisutna u krvi, pa ne možemo znati da li se radi o aktivnoj ili infekciji koja je nekad postojala.

Testirati i primeniti antibiotsku terapiju,bez dodatnih pretraga,možemo samo kod osoba mlađih od pedeset godina, a koje nemaju alarmantne simptome.Ukoliko postoje alarmantni simptomi-anemija,gubitak telesne težine,uporno povraćanje, povraćanje krvi, krv u stolici i nemogućnost gutanja,moraju se uraditi dodatne pretrage.

Danas terapija heliko bakterije traje 14 dana, jer je vremenom bakterija genetski menjana i rasla je otpornost na antibiotike koji se koriste za njeno lečenje.

Terapija uvek započinje ujutro, prvo se koristi lek iz grupe inhibitora protonske pumpe,preporuka je da to bude pantoprazol(Controloc, Nolpaza, Pepticaid, Panrazol), zato što stupa u manje interakcija u odnosu na druge lekove iz te grupe.Pije se pola sata(do sat) pre jela ujutro i uveče.Prvih četrnaest dana se uzima u dozi od 40mg dva puta dnevno pre jela, a nakon prestanka uzimanja antibiotika ,znači od petnaestog dana uzima se samo ujutro u dozi od 20mg još mesec dana.Nakon obroka se uzima kombinacija dva antibiotika, najčešće su to amoksicilin (Ospamox, Amoksicilin, Sinacilin) u dozi od 1g dva puta dnevno i klaritromicin(Klacid, Fromilid) u dozi od 500 mg dva puta dnevno. Ukoliko je pacijent alergičan na penicilin, onda se umesto amoksicilina koristi metronidazol(Orvagil).Posle ručka se uzma 1 kapsula probiotika, ne može bilo koji, preporuka je da to bude probiotik koji sadrži pre svega Sacharomyces boulardi,pa onda i Lactobacilus rhamnosus. Dokazano je da on povećava efikasnost eradikacione terapije i smanjuje učestalost neželjenih efekata.Obavezna je upotreba probiotika 14 dana u toku trajanja terapije i treba je nastaviti još 15 dana nakon prestanka upotrebe antibiotika.

Nakon završetka 14-dnevne terapije, preporuka je da se proveri efikasnost terapije, jer je ona efikasna u 80 % slučajeva. Razlog tome je što je u porastu otpornost bakterije na klaritromicin i metronidazol,pokazatelji su da ona danas kod nas iznosi i do 30 %. Pored toga, jedan deo pacijenata odustaje od terapije, zbog neželjenih efeketa koji su pretežno vezani za mučninu, metalni ukus u ustima, težinu i bol u stomaku.      Preporuka je da pušači prekinu sa pušenjem makar tih petnaest dana dok traje terapija, jer je dokazano da pušenje značajno smanjuje efikasnost terapije. Isto tako, treba savetovati pacijente da ne odustaju od terapije.Još jedan od problema koji se javlja prilikom upotrebe velikih doza antibiotika duže vreme je pojava antibiotskih proliva,koji nekada zahtevaju i prekid terapije.

Za proveru efikasnosti terapije treba uraditi ureaza izdisajni test ili test na prisustvo antigena u stolici.Ukoliko se radi uraza izdisajni test,treba da prođe 4 nedelje od uzimanja antibiotika, odnosno 2 nedelje od upotrebe inhibitora protonske pumpe. Ukoliko se radi test stolice, nije potrebna ovolika pauza.U slučaju neuspeha terapije, pokušava se sa drugom linijom terapije koju čine amoksicilin ,levofloksacin i Inhibitor protonske pumpe, ili u drugom slučaju-inhibitor protonske pumpe+metronidazol+tetraciklin+bizmut.U Zapadnoj Evropi postoji lek pod zaštićenim imenom Pylera koji sadrži metronidazol, tetraciklin i bizmut i koji se pokazao visoko efikasnim, ali u Srbiji nije registrovan.

Pored lekova, preporuka je da se uz terapiju primenjuje i dijetetski režim.Ne preporučuje se upotreba kafe, crnog čaja, čokolade,alkohola ,gaziranih pića,masnih sireva,bibera,belog luka,kečapa,senfa, majoneza,soja sosa,soka od citrusa i ananasa, masna ,pržena i začinjena hrana.Obavezna je zabrana pušenja. Sve navedene supstance podstiču lučenje kiseline,što na već oštećenu sluznicu želuca pojačava tegobe pacijenta.Preporuka je da se ovakav način ishrane zadrži i nakon prestanka terapije.

U toku lečenja se preporučuje čaj od sleza ili lana, jer njihova sluz stvara zaštitni film na površini želuca i olakšava tegobe.

Preporuka je da se unosi hrana bogata omega-3 i omega -6 masnim kiselinama-laneno ulje i seme,orasi,mak,čija seme,susamovo i suncokretovo ulje

Voće sa višom ph vrednošću-banane,breskve,kivi,kruške,lubenica,avokado

Povrće sa višom ph vrednošću-brokoli,celer,šargarepa,kupus,krastavac,karfiol,krompir

Belo meso i riba.